Strujimo
jugo nas steže
u teške udahe
ne razumije albatros
što veže galeba
za gladno mjesto
nezreli pijesak
bremeni nebo
okomljuje se
na pustinjske ljude
uhvati more u dlan
i šapni mu tko si
ono će ostati isto
što je s tobom
tko si kad se rastopi
maska od soli
kad zaplivaš
u srebrnom odsjaju Mjeseca
strujimo
dok se raspadaju grumeni
zagnojene zemlje
i snažan vjetar
pucketa tvojim prstima
tko si kad mu kažeš
Oče, oprosti mi
znajuć kako će ti sve
unaprijed biti oprošteno
strujimo
a Sunce prži utisnute tabane
rastapa se tijelo u stanice
bubrimo u svojim nanizanim slovima
penjući se po ostavljenim ljestvama
u ograničeni, sveznajući nedogled
i mislimo kako sve znamo
baš sve, a tek smo pronašli ključ
davno zaključanih vrata…
Rab, 30.6.2024.
--
