Jesen sam ti, Dušo

Jesen sam ti

ona što se maglom razliježe

i šaptom kiše proteže

u kosti i srca usnulih zgrada

ona tipična jesen koju

očekuješ po mirisu parkova

i sivih nebeskih okova

što utjehe ne daju ni ne znaju

što se s blijedim licima sparuju

i osmjesima gladuju

jesen sam ti, ona, znaš već

kojom trgovci lažnim sjajem trguju

kojom sreću iz tuge prodaju

ona što voli bezglasno, u mraku

što pari, hlapi i lijepi se u zraku

jesen sam ti što zebe i moči

koju vino u zagrljaju toči

i trulež sam i bojama ljepota

jesen sam ti jeseni potrošena života

i naiđeš pa prođeš kao sjena pored mene

jesen sam ti, Dušo, što rađa i vene

a jednom kad u krošnje uvuče se zima

i tad jesen bit ću koje srce ima…

 

Zagreb,                          26.10.2024.

 

 

--

Nikad ne odustaj biti čovjekom!

Dvije ruke

Dvije ruke u srebrnoj kiši

pogled se gasi u velu noći

ako ne zboriš, šutiš, ti piši

slit će se riječi, nekud će poći.

 

Stišće se nebo, gužva i tami

stišću se ljudi u betonske kapi

u potmulom strahu utjeha čami

konjanik smrti masira sapi.

 

I kruh se lomi i noći dijeli

u dan sviće glad iz njedra

na kamen u srcu oni su sjeli

što brodu bez vjetra napinju jedra.

 

Po teškom pijesku prsti se lome

svaki korak utroba guta

tko će koga i tko će svome

kad sat ostane bez zadana puta?

 

Bit će lako u svoj toj težini

izdahnuti nebo što dušom plavi

ne vidi tama što svjetlo sjedini

što duša daje dok tijelo slavi.

 

Proste se ruke, zbogom ih pere

njišu ih snovi ko barke na valu

srca se lome, ko lišće trepere

mijenjaju usne, ne mijenjaju glavu.

 

Zagreb,                      16.10.2024.

 

 

 

 

 

--

Nikad ne odustaj biti čovjekom!