Sjećam te se, znam
bila si odraz sunca
u gorskom jezeru
imala si snježne ruke
i toplinu nebeskih očiju
tvojim srcem plovili su
neotkriveni kontinenti
a krv je lila zatočene rijeke
iz probodenih rebara
o, kako si lijepa
dok ti je kosa raspleteni vjetar
a ramena gorje u jeseni
s kojih se prelijeva staro zlato
izdaleka vijorio je tvoj vjenčani veo
tama se sljubila s jutrom
kiša je rominjala s nabujalih grudi
medom optočena podneva
šutjela si i čekala
čekale su i ptice među tvojim prstima
kao da nas je netko isključio
zaboravio sam da sam trag crljenice
što ti se zavlači među prste
dodirnuli smo se dimom ugašene svijeće
nije važno što ćeš mi reći
strah uvelike određuje kraj rečenica
sjećam te se, znam
s tvog balkona letjeli su šareni baloni
s ispisanim porukama
koliko visoko možemo dignuti
mali začarani krug sudbina
nevješto ti recitiram samog sebe
pogasi svjetla u mojim osvjetljenim kutovima
osjećam se sigurnije dok u mraku
odmotavaš sobe poput božićnih bombona
pucketa vatra u srcu tvog otvorenog kamina
ne ljuti se, muškarci su poput napuštenih štenaca
omotani u toplu deku uživat će u naručju
čiste i nesputane ljubavi…
Zagreb, 2.12.2024.
--
