Ležala je na plaži
na vrućem pijesku
s par vlati morske trave
na ramenu desnom
stopala doticahu
tirkizne valove
igralo se zlatno sunce
s granama crnike
ležala je tako
slijepljene duge kose
ko zamrznuti slap
negdje na sjeveru
uzdignuta na laktovima
prkosila je ljetu
nadimajući grudi
nage i slane
u sjenci oblaka
izdizao se Velebit
uz rapsku makiju
klizio je maestral
i ljuljahu se barke
kao tihi poljupci
ljubavnika što se kriju
od pogleda, od svjetine
ležala je tako
ponosna i sama
jedra i prepuna života
a, možda dva spruda dalje,
stajaše žena, starica, uboga
još uvijek lijepih crta lica
potamnjele kože i ispucale kose
zagledana u mladost
u sebe odavna
u ljepotu koja prkosi
a koju vrijeme odnosi
među staračke pjege
u pore bora što se nižu
poput iznošene svile
nježne, meke, jarkih boja
i trznula je špag i povukla kozu
povukla je ne izdojeno mlijeko
upaljenih vimena
i bio je to tužan prizor
tužniji od svega što nebo nudi
u diptihu prkosa i ponosa
u diptihu sladostrašća i gorčine
u istovjetnosti prolaznosti
što se sveti otkucajima sata…
Rab, 21.8.2024.
