Kad su gasile lanterne
mlade na škoju
u dubok mrak utonula je tuga
i dah je sušio sasušena pluća
i cvilio je izdah kao da se ruga.
U polju se plavio miris lavande
strepila je glad od morskog kamena
noć je sadila vjetar u lijehe
i čovjek izgubi Boga bez nade, bez znamena.
Kad su brodi vukli mornarske žulj'e
u plameno nebo podno prove
zelen kruh gutao je ulje
prije no što ga čovjek zazove.
I grizli su tijela jedno drugom
na plamenoj pučini sred tišine
plesahu oči s bijelom kugom
dok posljednja iskra iz njih ne mine.
Kad su mlade gasile lanterne
zmije su siktale sred stare šterne
i rasulo vrijeme kopna i mora
ostade vapaj usred sedam kora.
Rab, Rab, 25.7.2024.
--
Nikad ne odustaj biti čovjekom!
No comments:
Post a Comment