Neki dan u sjeni kamena
srebrn trag živog bremena
svatko svoju kuću nosi
a on gori i prkosi
zvizdan mu i žega taru put.
Neki dan u sjeni stolova
rasulo se ''inje'' s borova
pa pucketa kao grana
jedna duša razigrana
dok joj sunce grije prašnjav skut.
I ima čuda tko ga vidi
ne skriva se i ne stidi
leti oko svijeta kao dan.
I ima čuda kom se nada
i kad noć svu budnost svlada
vjeruj zvijezdi što ti nosi san.
Neki dan u sjeni maslina
igrao se vrabac satima
pa sav žedan vode moli
oko njega sve od soli
mislio je kraj je došao.
Neki dan je vodu prolio
kos je s nikim nije dijelio
al' se stvori mila ruka
vrapca riješi jada, muka
sudnji dan mu nije došao.
Neki dan je kamen plakao
svojom suzom sunce takao
ono sjaji iznad sjaja
ko da sjaju nema kraja
kamen puca, srce kazuje.
Neki dan je zemlja gorjela
i bez daha dah je odnijela
ne zna kamen što je prije
što sve jest i što sve nije
golog srca žedan samuje.
Rab, 15.7.2024.
--
No comments:
Post a Comment