Prkos

 

Ležala je na plaži

na vrućem pijesku

s par vlati morske trave

na ramenu desnom

stopala doticahu

tirkizne valove

igralo se zlatno sunce

s granama crnike

ležala je tako     

slijepljene duge kose

ko zamrznuti slap

negdje na sjeveru

uzdignuta na laktovima

prkosila je ljetu

nadimajući grudi

nage i slane

u sjenci oblaka

izdizao se Velebit

uz rapsku makiju

klizio je maestral

i ljuljahu se barke

kao tihi poljupci

ljubavnika što se kriju

od pogleda, od svjetine

ležala je tako

ponosna i sama

jedra i prepuna života

a, možda dva spruda dalje,

stajaše žena, starica, uboga

još uvijek lijepih crta lica

potamnjele kože i ispucale kose

zagledana u mladost

u sebe odavna

u ljepotu koja prkosi

a koju vrijeme odnosi

među staračke pjege

u pore bora što se nižu

poput iznošene svile

nježne, meke, jarkih boja

i trznula je špag i povukla kozu

povukla je ne izdojeno mlijeko

upaljenih vimena

i bio je to tužan prizor

tužniji od svega što nebo nudi

u diptihu prkosa i ponosa

u diptihu sladostrašća i gorčine

u istovjetnosti prolaznosti

što se sveti otkucajima sata…

 

Rab,                          21.8.2024.

--

Nikad ne odustaj biti čovjekom!