Dvije ruke u srebrnoj kiši
pogled se gasi u velu noći
ako ne zboriš, šutiš, ti piši
slit će se riječi, nekud će poći.
Stišće se nebo, gužva i tami
stišću se ljudi u betonske kapi
u potmulom strahu utjeha čami
konjanik smrti masira sapi.
I kruh se lomi i noći dijeli
u dan sviće glad iz njedra
na kamen u srcu oni su sjeli
što brodu bez vjetra napinju jedra.
Po teškom pijesku prsti se lome
svaki korak utroba guta
tko će koga i tko će svome
kad sat ostane bez zadana puta?
Bit će lako u svoj toj težini
izdahnuti nebo što dušom plavi
ne vidi tama što svjetlo sjedini
što duša daje dok tijelo slavi.
Proste se ruke, zbogom ih pere
njišu ih snovi ko barke na valu
srca se lome, ko lišće trepere
mijenjaju usne, ne mijenjaju glavu.
Zagreb, 16.10.2024.
--
No comments:
Post a Comment