Prepoznaj me
u sunčanom danu
u grimiznom jutru
u osamljenom stanu
koji još starinski diše
kojeg ima i nema više.
Probudi me
s Mjesecom u noći
kraj fontane što se ledi
zadnji tramvaj mora proći
kraj ograde od mjedi
kraj kraja koji slijedi.
Zagrli me
dok još lišće treperi
jesen ima tužne oči
duša dušom se ne mjeri
sve će proći
sve će proći
I bit ćemo tihi poput smrti
u nijemom kriku sudnjeg dana
još jednom neka svijet odvrti
pjesmu sužnja pusta stana
i bit ćemo korak koji tone
udah neba koji liječi
pa i kad tišine tminom zvone
mi ćemo biti zalog sreći.
Zagreb, 7.11.2024.
--
Nikad ne odustaj biti čovjekom!
No comments:
Post a Comment